Saturday, September 3, 2016

Je li vrijeme da se trgnete i promijenite svoj život?


Imam jednu drugaricu, dugogodišnju. Družimo se oko dve decenije. Iskreno, bilo je do pre nekih nekoliko godina da sam joj zavidela na njenom životu. Imala je slobodu, imala je dovoljno finansijskih sredstava za kupiti bilo šta želi, za otići gde želi, za ne razmišljati kako sutra. Imala je auto i u njemu uvek benzina. Imala je stav koji je odavao sigurnost u sebe. Nije ulazila u dramatične priče, rešavala je svoje situacije rekla bih opušteno i lagano.

Onda se u nekom životnom momentu desio životni period koji traje već duže vremena, gde se sve to promenilo. Toliko da joj ni blizu ne zavidim na životu koji ima. Zapravo, ja sada vidim sve ono što ona ima i koji oooo… itekako jesu da se zahvali na njima, na svim blagodetima, ali ona ih ne vidi, ona ih ne živi i samim tim i ja na njen život ne gledam kao pre.

Njen život je ona sama pretvorila u jednu tužnu priču. Ono što je još tužnije je da ona sama ne želi iz nje izaći. I ma kako da joj je mučno i ma kako da se trza na zvonjenje telefona ili poruke na telefonu, jer je najčešće dočeka sa druge strane bes i gnev i optuživanje i provociranje, ona ne menja situaciju. Ostaje u tom mučenju same sebe. Sa druge strane je osoba koja joj žestoko na sve moguce načine skreće pažnju da samu sebe ranjava i  kažnjava i muči - ipak negde uvek prevagne strah od prestanka tog odnosa. 

Strah od… od čega zaboga? Da će ostati sama? Pa sama je. Da neće imati sa kime popričati? Pa tu osobu svakako nema za priču. Strah da će biti zapravo, istinski prihvaćena takva divna kakva je i voljena takva kakva je? Hmmm… rekla bih da je to… Nema smisla? Nema… Zaista nema… Nema zaista za sve koji su sa strane u toj priči. Pogotovo nema za one koji su jednoga dana presekli i izabrali da će dozvoliti da im život pokaže ljubav, prihvatanje, nežnost, brižnost jer je to nije luxuz nego osnovna potreba naša.

Pitam se koliko su duboki neki stavovi i zaključci doneti ko zna kada i zbog čega koji ne dozvoljavaju primanja svega dobroga koje život sa nestrpljenjem čeka da da? Pitam se koliko su duboka uverenja da ljubav ne postoji? 

Da ljubav koja oplemenjuje bića i koja je usmerena na slobodan rast i razvoj pojedinca ne postoji? Da ne postoji ljubav u kojem slobodno možemo biti ono što ziasta jesmo? Bez šminke, bez lažnih osmeha, bez lažnih priča?

I bez obzira na sve naše zajedničke priče, na sve pročitane knjige o prihvatanju i voljenju sebe, bez obzira na saznanje o načinima kako se to može sa više ili manje lakoće promeniti, ona i dalje ostaje nepromenjena. Na čuđenje svih njenih najmilijih i čuđenje svojih prijatelja, uključujući i mene.

I to je njen izbor. Živeti kao žrtva koju neko može, kada god se oseti lično ugrožen da izvređa, da omalovažavi, da zgazi, da izgnječi, da iscedi, ne bi li se osećao makar na malo, moćno i veliko.

I definitivno nije tu akcenat na drugoj osobi nego isključivo na njoj. Ona je ta koja živi ovaj život i koja i dalje bira da ga živi na ovaj način. Da leže i budi se, pod uslovom da usput uspe malo i da odspava, sa istim osećajem bezvrednosti i nebitnosti i nemoći.

Ja znam da će jednoga dana to se sve promeniti. Da će jednoga dana se trgnuti i odlučiti i izabrati biti slobodno, radosno, sretno biće koje živi  i uživa u svakom svom novom danu, sa ogromnom zahvalnošću i uvažavanju svega divnoga što ima i koga ima u svom životu.

Ovo je priča koju pričam uz njeno znanje da je pričam. Jer je ona tražila, pošto zna da pišem životne priče, da napišem njenu priču. Možda će nekome pomoći. Možda će nekoga da trgne. Možda će neko na osnovu ovoga promeniti svoj život.

A ja se pitam, šta ako ovo bude nju trgnulo? Da kada ima napisana priča o njoj, progleda i vidi. I izabere da menja. Sada.

Odmah. 


objavljeno na  http://www.sretnazena.com/2016/09/je-li-vrijeme-da-se-trgnete-i.html

No comments:

Post a Comment