Wednesday, July 11, 2018

Neverovatno koliko tužnih ljudi ima na svetu...


Neverovatno koliko tužnih ljudi ima na svetu jer su svoju prirodu, svoju žensku/mušku energiju utisnuli, ugurali, nagurali u toliko uske okvire jedne zatvorene kutije, između čijih okvira pokušavaju da žive.

Kažem pokušavaju - jer spolja gledano, oni su vrlo često, uspešni, sa dobrim fizičkim, negovanih izgledom, novčano situirani, u poslovnom svetu uvažavani, stambeno obezbeđeni, sa svojim porodicama, prijateljima, autima, putovanjima....

To su vrlo često ljudi koji su nama uzor, reper gde hoćemo da budemo, jer spolja gledajući, sve je fenomenalno.

Iznutra, nedostaje im slobodna lepršavost, razigranost, one prve, osnovne, radost i zadovoljsto pokretačke energije - svoje ženstvenosti ili muževnosti. One izvorne.

A sve što je potisnutio i stisnuto ima vibraciju skučenosti, i budoke ukorenjene patnje, koja se prenosi globalno na sve ljude, posebno, najtužnije, na potomke. Njima se daruje ista ta tiha pogurana patnja .

Zaista je to jedini izbor?
Zaista je to neophodno da darujemo svojoj deci?
Zaista je to energija koju trebamo da širimo planetom?

Zar nije već došlo vreme da se svako od nas, konačno izvuče iz učaurene, umotane, puž pozicije, unutar stisnute malene kutije? Da se pokida i ispravimo u onu svoju veličanstvenu veličinu koju uistinu i jesmo?

Koliki smo zaista?
Ne kao biće (to već znamo da smo ogromni) nego naše telo? Koliko je ono zaista? Kada mu damo da bude u onoj veličini koja jeste? Kako tada izgleda naše telo?
Kada ga ispunimo Čudesnom predivnom energijom ženstvenosti koju kao žena imamo i jesmo?
Ili Čudesnom muževnom energijom koju muškarci zaista imaju i jesu?

Bez osuđivanja i prosuđivanja, prihvatajući sebe onim što jesmo, kakvi jesmo?
Uistinu?

Ako smo voljni to videti, ako smo voljni biti to, ako smo voljni živeti i kreirati iz te energije zahvalnosti za ono što jesmo, i doprinosa koji takvi možemo biti – šta se onda pojavljuje u nama, izmeđju nas, oko nas?

Možda manje nasilništva, manje silnih borbi i ratova, manje isfrustriranih pojedinaca?

Šta mi kao pojedinci možemo učiniti da se planeta oslobodi hronične, duboke patnje njenih Čudesnih stanovnika?

Pozivam nas, da sve što god možemo, učinimo to!

Svojim primerom prvo – što znači da prvo sebe oslobodimo okvira kutije u koju smo se ugurali i budemo ona lepršava, oslobođena, radosna, svetlucava, kreativna, energija Čudesne žene ili Čudesnog muskarca koji jesmo.

Upotrebimo sve alate i svu pomoć koju možemo dobiti da ovo budemo.
I onda to proširimo dalje.
Verujem da će da vredi.
Znam da vredi.

A možda sam ja samo neko sa ružičastim naočarima koji živi u oblacima mašte?
Pa ako hoćete i vi, ja ću vam vrlo rado pokazati kako se iz puž pozicije i tihe patnje ide u radost.


Friday, February 16, 2018

Moj život u pet decenija


U prvoj deceniji mog života, moji roditelji su se razveli, i tada mi se prvi put srušio svet oko mene. Prvih par godina sam se šetala od jednog do drugog roditelja, i kada sam skontala da se sama trebam izboriti sa situacijom, počela sam se smešiti. Samopuzdanje na nuli. I ispod nule. Osmehom sam prikrivala sve što mi je bilo bolno. Tako su me mnogi upamtili po osmehu. Nije bio loš izbor.


Sa dvedesetak godina, udajem se sa željom da moj osmeh ima unutrašnju podlogu. Samopuzdanje i dalje ispod nule i jos i dobro potvrđeno, za šta se pobrinuo moj tadašnji muž i otac moje dece. Smešila sam se i dalje gde god sam bila.

Sa trideset godina sam razvedena, odbačena ne samo kao žena, nego kao osoba. Samopuzdanja tek nema. Drugi put mi se srušio svet oko mene. Dobijam epilepsiju. Tek tako. Iznenada, niotkuda. Napadi nisu česti, ali mi se dešavaju na ulici, na pešačkom, u kupatilu….a kada se osvestim, ja se smešim. I dalje.

Tada rešavam da pokrenem nešto u svom životu. Da se upoznam sa samopouzdanjem. Da vidim možemo li se mi družiti. Možda i zavoleti, čak.

Na taj put idem sama. Nemam podršku ni od koga, niko od mojih prijatelja nije u toj priči, niko kao ja ne želi toliko da promeni svoj život. Idem sama, čitam, učim, upijam. I dalje se smešim, ali povremeno ispod tog osmeha ima i podloge.

Sa četrdeset godina moje oboje dece odlazi u inostranstvo, kod svog oca, 2500 km udaljeno. Puštam ih da idu, jer želim da imaju mogućnosti rasti u obećanijoj zemlji, sa više mogućnosti. Rastajemo se i viđamo par puta godišnje. Oboje imaju jedva jednu i po deceniju života. Treći put se srušio svet oko mene. U javnosti se i dalje smešim, na skajp razgovorima sa njima se i dalje smešim, na njihove uplakane okice odgovaram da pruze šansu novoj okolini da se zavole i prihvate i smešim im se. Da ne vide koliko boli. A znam da znaju koliko….

Nakon toga, znam da moj život ima neku dublju svrhu nego samo da ustajem ujutru i ležem uveče a u međuvremenu automatske radnje. Sa epilepsijom se obračunavam jednostavno, objasnivši joj, da kako je došla, tako lepo može sada i da ode. I zaista odlazi. I nema je više.  Samopouzdanje mi je visoko odskočilo. Verujem sebi. Šta je to što ne mogu da preživim i bez koga i čega ne mogu da živim, kada sam sve ovo preživela? To me stavlja u poziciju da ne zavisim ni od koga i nisam vezana ni za koga, bez koga ne mogu. To mi daje ogromnu energiju slobode. Neslućenu.

Sve vise radim na odbacivanju svega sto me dira i koci i povredjuje i ne da mi lagodnost. Na njihova mesta postavljam jednostavnost, manje kocnica, ogranicenja, sve manje vezivanja za bilo koje situacije, ljude, dogadjaje koji bi mi postavljale bilo kakve granice i ogranicenja. Moj osmeh sve vise ima unutrasnjih razloga.

Sada više nisam sama. Pored mene je nekolicina pravih osoba koji su mi podrška kada posustanem i zapnem i padnem na nos. Znaju kako me brzo isceliti.

Za koji dan ću imati 50 godina. Imam partnera, deca su postali moćni mladi ljudi koje njihovi prijatelji i kolege vole i poštuju. Postala sam sertifikovani voditelj radionica, obuka, seminara za lični razvoj. Pre koji dan sam izdala knjigu. Knjigu koja je meni bila ogromna pomoć na mom putu do ovoga danas. Rođena je da bi i drugima kojima je potrebna podrška, to bila. Da im pokaže da se može promeniti puno toga. Stojim iza svake reči u toj knjizi lično.

Danas potpuno sigurna u sebe kažem da sam uspela. Jer jesam.

I dalje imam osmeh na licu. Samo što ovaj osmeh ima debelu podlogu da bude. Rekla bih da sam napravila ipak dobar izbor.

I šta je još sve moguće nadalje? 



Tuesday, December 26, 2017

Zašto JA da opraštam?

Mislim se nešto…
biće da su ljudi pobrkali zašto se nekome oprašta za nešto učinjeno, što nam se nije dopalo, što nas je povredilo, u nekom trenutku zaustavilo i zaledilo...

Činjenica je, da se opraštanjem ne oprašta određena akcija dotične osobe, nekada sprovedena, da bi se mi pokazali kao veći ljudi u odnosu na dotičnu osobu ili zato da bi se ta dotična osoba osećala olakšano, već zato što to direktno utiče na nas same. A mnogi ne opraštaju baš iz navedena prva dva razloga.

Našim novim izborom u akciji opraštanja, sa sebe skidamo teret koju je napravila nekada sprovedena akcije dotične osobe, koja je nama već od tada ogroman teret, koji je lepo spakovan u određenom delu našeg tela, i mi ga vučemo sa sobom. Time mi sami budemo olakšani za taj teret, kod nas samih se promeni energija, koja tako olakšano-izmenjena donosi potpuno novo energizovane situacije. E u tome je suština, u tome je preokret, u tome je promena! U nama! Drugačija energija privlači i dozvoljava primiti, takve Čudesne kreacije, ljudi i situacija, da ostajemo širom otvorenih očiju i širokog osmeha od iznenađenja.


Hoćemo li mi takve promene? Korenite? Koje donose promene u zdravstvenom stanju,

prilivu novca, prilivu pomoći, prilivu lakoće, prilivu radosti, prilivu obilja?





 Ili nam je i dalje dobro da se držimo uvređeni i povređeni i stiskamo negde u nekom dobro skrivenom delu svoga tela svu tu bol, dopuštajuci da i dalje zbog nje jecamo i krvarimo?

   Šta ako je moguće sa lakoćom

    pustiti, otpustiti sve vrste boli?

Prvi korak je biti zaista voljan za to, drugi se već sam od sebe namesti i dođe.

Hteti, zatražiti,otpustiti, dopustiti, primiti.


Provereno…

slika preuzeta na Čarobne misli

Tuesday, December 12, 2017

Bars tretman...zato što je bitno...

Pre više od godinu dana radila sam Bars tretman jednoj divnoj mladoj ženici i njenom mužu. Imali su nekih zastoja u određenim životnim oblastima, no to što mi se mnogo dopalo kod njih je njihova privrženost, poštovanje jedno drugog i ljubav. Ono što je oboma smetalo je da još uvek nikako trudnoća da se desi.

Bili su toliko oduševljeni da su hteli i Bars obuku, da bi jedno drugom mogli raditi tretmane. Kada god požele i osete potrebu.

Uskoro, iz nekog razloga, nisu i dalje birali da žele obuku. Tražili su samo tretman i nakon mesec dana, ponovo sam im radila. Oboma.

Nakon kraćeg vremena, ponovo njoj.

Nakon toga, ostali smo u odnosu “tu smo, ako osetimo potrebu da se vidimo, čujemo se”, i nastavili svako svoj zivot.

Pre koji mesec sam je pozvala da se vidimo, rekla mi je vrlo rado, ali ona se pre koji dan porodila, pa joj baš i nije zgodno….

Mnogo me je obradovala vest. Toliko, da mi je došlo da je pitam, kako se to desilo, od kada? Shvatila sam da su ta pitanja suvišna….otprilike se zna kako se desilo i otprilike se i zna kada se desilo, kada se beba sad rodila….

Što se mene tiče, ja znam da su Barsi odigrali još pre oko godinu dana ulogu koju su trebali – otpustili su ono što je bila najveća blokada da se trudnoća desi, i ma kako da je tada fokus bio na nečem drugom, i na rešavanju nekih drugih trenutnih dešavanja i stanja, izgleda da je trudnoća ipak bila oboma najbitnija.

Njenim dešavanjem mnogo toga se može namestiti  drugačije.

Rođenjem bebe tek se mnogo toga može namestiti  drugačije.

Volela bih kada bi bili svesni toga da su tih par Bars tretmana odigrali bitnu ulogu u kreiranju njihove nove realnosti. Ne zato da bi meni odali priznanje, jer nisam ja ta koja je otklonila ono što je njima bilo smetnja, to su njih dvoje uradili, već da prigrle i nastave dalje kreacije sa lakoćom, da imaju još više radosti i obilja u životu. Sada ih više nije samo dvoje. Bitno je šta će maleno biće da usvaja tokom odrastanja.

Bitno je….


A tek da izaberu da ipak završe i Bars obuku…Oboje...

slika skinut sa Moderno Roditeljstvo

Thursday, November 2, 2017

Zašto neko ima puno novca a ja nemam?

Do juče nije imao pas za šta da je ujede, a vidi je sada - našla bogatog tipa, udala se, pa sad....
Dodajte sami nastavak...
Šta god da ste dodali, je ok.

Ako i sami već imamo dovoljno finansijskih sredstava, onda znamo i zašto imamo i šta znači imati toliko.

Ako nemamo,  a hoćemo, nešto bi trebalo promeniti. I to, promeniti kod SEBE.

Šta se desilo kod osobe koja nekada nije imala dovoljno novca a sada ima?

Desila se PROMENA uverenja o novcu – konkretno, promena da je potpuno prirodno i normalno i podrazumevano da se ima puno novca.

Sa tom promenom, OTPUSTILA se zabrana priliva novca koje je postavili svojim stavovima, i to u vidu podignutih zidova i barijera. Od kako su oni spušteni, poništeni, novac ima slobodu dolaska – ima PRIMANJE novca SEBI.

Da li novac dolazi preko partnera, ili preko nekog nasledstva, ili preko novih poslovnih angažovanja ili na bilo koji način, nije toliko bitno – vrlo često tada dolazi iz više izvora, vrlo često potpuno neočekivanih.

Dokle će biti njegovog priliva?

Dotle, dok god se dopušta da dolazi, dokle god se tome ne pridajemo posebno bitan značaj ( otprilike kao što se i diše i jede i spava – ne pravi se posebna fama oko toga, prosto se to koristi), dokle god se ne vezuje za njega previše i ne živi u strahu šta ako ga jednom ponovo ne bude (ne razmišlja se ni o vazduhu, jedenju, spavanju, šta ako ga ne bude jednom).

I ima još jedna zanimljiva stvar – koliko smo spremni na sva PROSUĐIVANJA drugih ljudi prema nama, koja će se desiti kada odjednom imamo novac? Posebno ako do juče nije imao pas za šta da nas ujede.

Možda se neko više neće hteli družiti sa nama…
Možda će nas ogovarati u razgovoru sa drugima…

Jesmo li spremni i na to?

Osoba sa početka priče je bila spremna na to.

Tako da, nije ta osoba SADA POSTALA finanasijski dobrostojeća, zato što ima partnera takvog, već pre svega, što ima TAKVA UVERENJA o novcu da je podrazumevano imati ga dovoljno, za sve svoje potrebe i uživanja. Takav partner se samo pojavio kao podrazumevan, očigledan, realan prikaz njenih uverenja. I spremna je na sva prosuđivanja okoline o količini novca i načinu na koji uživa u toj količini.

Pa, u skladu sa tim, svako od nas ima trenutno onoliko priliva novca koliko smatra da mu je podrazumevano i koja prosuđivanja okoline je spreman prihvatiti.

Pogled iz mog ugla, u grubim crtama, o ljudima koji imaju dosta novca.

Koliko je to “dosta” i šta se još toga nalazi u njihovoj realnosti, pogled iz mog ugla nekom drugom prilikom.


p.s. Da, negde ima i mene u ovoj priči…


Friday, July 28, 2017

"Neko to od gore vidi sve..."

Svakome bude neki period kada se desi zastoj u životu, pa sve što se pokuša pomeriti ide mnoogo na “gurku” i to na uzbrdici i još pod opterećenjem…


A onda prođe i takav period.

Pa dođe potpuno drugačiji od tog.







Možda to i nema veze sa nama i našom energijom, nego je to scenario onog “Nekog koji od gore vidi sve pa i naše konce taj Neko povlači”, ne znam..


Meni je ipak draža misao da mi imamo itekako veliki udeo u scenariju svog života.

Zadnjih nekoliko dana je u mom životu nastupio, posle gurke perioda, period koji mi se veoma dopada sa svim što donosi sa sobom.

Nekome je možda malo i beznačajno, ja ne mogu a da ih ne primetim i ne ubrojim u prava Čudesa koja su meni došla u zadnjih par dana

1.    Besplatan manikir tretman – iskreno, ne znam razlog…

2.  Moj Čovek, nakon prošlonedeljne povrede potpuno saniran, ni traga od povrede (p.s. tu sam malo i ja umešala prste sa svojim “Čudesnim znanjem i razgovorom sa energijama” )

3.  Dobila besplatan put i boravak i noćenje na Zlatiboru plus sa fenomenalnim predavanjem i ko zna kakvim još mogućnostima za koje ni ne znam… :D

4.  Odredili datum za novi Access Temeljni tečaj sa Snježanom Gottstein u Novom Sadu u septembru – ovo šta će tek doneti, eeee… to se nee može niti u pokušaju predvideti

5.  Ponuđen dar da za svega 20 eura dobijem 30 dana svakojutarnjeg energetskog povlačenja svog obilja u svoj život Sam u momentu prihvatila! U sledećem je već bilo uplaćeno a u sledećem je već Snježana imala na svom računu – meni je  sve to itekako Čudesno!

6.  Razgovarala duže sa sinom svojim jedinim, i razumela sve njegove želje i poglede i shvatanja i stavove koji su “malo” drugačiji od mojih, ali zato potpuno iz srca prihvatam i podržavam sa ljubavlju, gde god bio, šta god radio

7.  Tražila sam više lakoće i radosti u svakodnevne obaveze i to dobila – ne znam kako je došlo do toga, ali je došlo

8.  One sitnije darove, poput zagrljaja i reči “hvala”, “volim te”, "nemoj ti, ja ću...", ne nabrajam ovde, ali ih u sebi itekako brojim i zahvaljujem i blagosiljam

9.  Možda je sve ovo zato što sam tražila više i lakoće i više radosti i pitala se koliko sam darova spremna pozvati u svoj život – I oni pristižu i pristižu i pristižu…

10.               Bars tretmani drugima, tokom davanja drugome su mi toliko toga oslobodili, nije uvek bilo ovolikoo intenzivno, ne mogu a da ih ne ubrojim u darove – mnooogo smeća otišlo od mene

11. I kako može još bolje od ovoga? I šta je još moguće što ne mogu još ni da zamislim?

I ako je ovo scenario onog “Nekoga od gore” koji je sada povukao konce pa mi je ovo namenio, hvala Mu…

A ako ima dobrim delom veze sa mnom, znam da je On od gore ipak u to umešan, pa Mu hvala što me toliko podržava i voli


Zajedno smo mnogo moćni…. Ne mislim samo na mene i Njega…




Wednesday, July 26, 2017

Kad se stvari jednostavno poslože...

Nije mi se išlo…Osetila sam čak i malaksalost, čak me i glava zabolela, kao da sam ostala bez energije. 


Telo mi je slalo signale da i ne trebam da idem.

U meni se probudio osećaj odgovornosti jer sam obećala da ću doći, pa sam potpuno odbacila mogućnost da ja budem ta koja će otkazati. 

Setila sam se šta znam, pa sam pustila sa lakoćom da se odvija u pravcu kojem treba. Niti sam vizualizirala, niti sam prizivala, niti sam se opirala…pustila dam da energija teče. Mogla sam je napitati u tom njenom toku.

Poruku sam pročitala dosta kasnije nakon što je bila napisana i poslata meni. Druga strana je otklazala susret. 

Iako, zaista iskreno, žao mi je, jer znam da bi sastanak bio obostrano koristan, ipak  znam  da je ovaj put i meni i drugoj strani nešto drugo bitnije i u nekoj drugoj priči ćemo dati veći doprinos. I primiti naravno.

Nasmešila sam se, namignula i zahvalila Mu.

Opet je genijalan.

Dalji tok dana će pokazati razloge ovakve preraspodele dnevnih akcija.

No znam, da će kako god se odvijao ostatak dana, biti sa razlogom takav.

Sklapam dlanove, pa usne na njih  i zahvaljujem…

P.s. Zanimljivo, nisam više malaksala i bez energije…


tekst objavljen na http://www.sretnazena.com/2017/07/kad-se-stvari-jednostavno-posloze.html